Povijest prije Draškovića
Trakošćan je najočuvaniji i najposjećeniji hrvatski dvorac, a po mnogima i najljepši dvorac južno od Bavarske. Iako nam je svima dostupno pregršt informacija o povijesti i gospodarima ovog predivnog zdanja, nije zgorega ponoviti par najosnovnijih.
Do sadašnje monumentalnosti, Trakošćan se razvio iz omanje utvrde osmatračnice. Položaj na vrhu izdvojenog brda, u prigorju Ravne Gore, bio je strateški važan za kontrolu puteva koji su povezivali slovenske zemlje i Hrvatsko zagorje, točnije dolinu Bednje.
Iako je povijest utvrđenja na ovom mjestu najvjerojatnije mnogo starija, prvi spomen imena Trakošćan veže se uz 1334.g. Prvi gospodari nisu zabilježeni, no već krajem 14.st. kao vlasnici se spominju grofovi celjski, tadašnji gospodari čitavog Zagorja. Ubrzo moćna obitelj Celjski nestaje s povijesne pozornice, a Trakošćanom redom gospodare Jan Vitovac, Ivaniš Korvin i Ivan Gyulay čija obitelj zadržava posjed do izumrća 1566.g.
Imanje je preuzela država, a kako je to razdoblje najveće turske opasnosti, car Maksimilijan je dijelio posjede nebi li pridobio plemiće za borbu protiv turske najezde. Tako je trakošćanski posjed došao u ruke obitelji Drašković, točnije Juraja II. Draškovića.
Juraj Drašković – mladost
Razdoblje od bitke na Mohačkom polju 1526.g. pa do kraja 16.st. jedno je od najtežih u hrvatskoj povijesti. Nekad slavno kraljevstvo svedeno je na ostatke ostataka, a narod desetkovan i raseljen. Istu sudbinu doživljavaju i plemićke obitelji pa tako i Draškovići. Potiču od ličkog plemstva iz starohrvatskog plemena Kršelaca, a s turskim prodorima i padom Like, sele sjevernije te među ostalim zadobivaju posjede u Hrvatskom zagorju.
Juraj Drašković rodio se 1525.g. na obiteljskom imanju Bilina u Bukovici , zapadno od Knina. Kako je Knin već 1522.g. pao u turske ruke, Draškovići sele sjevernije, na područje Karlovca. Jurjev otac umro je vrlo rano pa je najveći utjecaj na mladog Juraja imao njegov ujak Juraj Utješinović. Ovaj potomak starohrvatskog plemena Lapac iz Krbave ima vrlo životopisnu biografiju. Još kao dječak otišao je na dvor Ivaniša Korvina u Erdelju, a kasnije stupa u službu Ivana Zapolje. Odlikovala ga je velika hrabrost i ratničko umijeće, no iznenada je odabrao redovničko zvanje te je pristupio redu pavlina. Tijekom dinastičkih borbi Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje, on staje na stranu potonjeg te se ponovno vojnički aktivira. Postaje najvažniji čovjek Zapoljina dijela Ugarske te je među ostalim titulama nosio i onu velikovaradinskog biskupa. Svoj utjecaj i moć iskoristio je da mladog nećaka pošalje na studije u Krakow i Beč gdje se ovaj usmjerava prema svećeničkom zvanju.
Turbulentno razdoblje 16.st. nije obilježila samo borba protiv islamskih osvajača već i neprestana borba kršćanskih kraljeva i careva. Smrću Ivana Zapolje, Utješinović je de facto ostao najmoćnija osoba tog dijela Ugarske te je radio na pomirenju s Ferdinandom i dogovaranju zajedničke borbe protiv Osmanlija. Netom nakon potpisivanja mirovnog ugovora kojim su nekadašnje Zapoljine zemlje predane Ferdinandu I Habsburškom, papa ga imenuje kardinalom. Kardinalski plašt nije uspio ni primiti jer je par mjeseci kasnije ubijen u zavjeri. Pod sumnjom da je suradnik Turaka ubio ga je Ferdinandov vojskovođa.
Za Juraja Draškovića to je značilo ne samo gubitak ujaka već i mecene. Daljnje školovanje na studiju prava, u Padovi, omogućeno mu je imenovanjem prepoštom (predstojnik kanoničkog zbora) u Orodinu (današnja Rumunjska), a par godina kasnije i prepoštom u Jasovu (današnja Slovačka) što se smatra nekom vrstom careva iskupljenja za smaknuće kardinala Utješinovića.
Najmoćniji Hrvat 16.st.
Još za vrijeme studija pokazao je velik interes za heretička strujanja unutar Crkve te se prometnuo u jednog od najvećih boraca za pomirenje protestanata i katolika. Iako je bio imenovan biskupom Pečuha, nikada nije kročio u taj grad koji se već nalazio po turskom vlašću. Nakon Pečuha, preuzima zagrebačku biskupsku stolicu, 1563.g., na kojoj se zadržao do 1578.g. Biskupsku dužnost gotovo paralelno (1567. – 1576.) je obavljao s onom hrvatskog bana. Odigrao je tako važnu ulogu u ključnim godinama obrane od Turaka, ali i u slamanju seljačke bune koja je izbila u Hrvatskom zagorju pod vodstvom Matije Gubeca 1573.g.
Ubrzo nakon napuštanja banske časti, odlazi i s mjesta zagrebačkog biskupa, 1578.g. Prelazi u Győr gdje postaje biskup i kraljevski kancelar. Njegov politički i crkveni uspon ne staje te je 1584.g. imenovan kraljevskim namjesnikom za Ugarsku, a iduće godine papa Siksto V. ga je imenovao kardinalom. Kao ni njegov ujak i imenjak, nije dugo uživao u toj časti jer umire na putu za Rim 31.siječnja 1587.g.
Car Maximilijan nagradio je 1569.g. Juraja Draškovića za vjernu službu trakošćanskim posjedom. Prvotno ga je stekao za osobno uživanje, no vrlo brzo postaje to nasljedni feud obitelji Drašković te ostaje u njihovim rukama do 1944.g.
Pioniri fotografije
Uz mnoge banove, biskupe i vojskovođe, Draškovići su dali i pionire fotografije u Hrvatskoj. Obnovitelj Trakošćana, Juraj VI. Drašković, jedan je od prvih fotoamatera u Hrvatskoj dok je njegov pranećak Karlo začetnik hrvatske umjetničke fotografije.
U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu čuva se 57 kalotipija izrađenih u razdoblju od 1848. do 1853. godine, koje prikazuju članove obitelji i obiteljske posjede. U postavu muzeja Trakošćan jedna prostorija je posvećena fotografskom stvaralaštvu obitelji Drašković
Galerija “Trakošćan – zimska bajka”
Izvori:
Službena web stranica dvorca Trakošćan
Matea Slivar, Sveučičište Sjever, završni rad “Umjetnost dvorca Trakošćan”
