Prije nešto više od dvije godine objavio sam tekst popraćen fotografijama Varaždina noću. Tražio sam čaroliju, pitao se ima li još kemije u našem odnosu. I našao sam je na najbolji način. Upoznavši druga mjesta i nove gradove dobio sam veću mogućnost prepoznati skrivene ljepote i posebnosti moga grada i njegove stare jezgre.
Prostor omeđen Vrazovom, Nazorovom, Preradovićevom i Cesarčevom ulicom nekad je bio opasan bedemima i zidinama, a u grad se ulazilo kroz nekoliko snažno utvrđenih vrata. Nažalost, od gradskog fortifikacijskog sustava ostala je samo jedna kula, danas zvana Lisakova kula po trgovcu koji joj je bio vlasnik, a svojevremeno je štitila sjeverna gradska vrata. Iako bi još pokoji ostatak zidina i kula dao dodatni šarm gradu, svaki korak gradskim ulicama može nas uz malo mašte vratiti u minula vremena. Vijugave ulice zapravo prate savršen graditeljski red, a pogled na portale palača i bogatijih građanskih kuća daje do znanja da je ovdje nekad bio važan centar političke i ekonomske moći.
Slogan “grad po mjeri čovjeka” već je jedno duže vrijeme ugrožen određenim problemima i ljudskim faktorom, no vjerujem da će se i to riješiti snagom Varaždinaca jer ona je vidljiva u ostavštini naših predaka kroz minula stoljeća. Iako se grad diči brojnim palačama i crkvama, predivnom arhitekturom renesanse i baroka, nema u tome velebnosti. Lako se primjećuje kako stari Varaždinci nisu težili imati monumentalne građevine niti najviše tornjeve. No čuvali su sklad koji je našem gradu donio nadimke Mali Beč i Mali Rim.
Kada taj urbani identitet povežemo s oazama prirode na samim gradskim rubovima, ali i s nevjerojatnom geografskom i prirodnom raznolikošću cijele županije, dobivamo uistinu idealno mjesto za život. Naravno, na nama samima je da to učinimo održivim jer grad čine dvije komponente. Materijalna koju nasljeđujemo i predajemo u nasljeđe i ona ljudska, manje trajna, no s mogućnošću da odluči što će učiniti s vremenom koje joj je dano.