Kako ste već sigurno primijetili, uz video i fotografiju, povijest je moja velika ljubav. Pokušavam vam je približiti kroz objektiv svoje kamere, a ponekad dobijem inspiraciju i za kakvu priču koja se mogla dogoditi u zadanim povijesnim okvirima, osobama koje su postojale, ali tako davno da obične crtice iz njihovih života nisu zapamćene. Primjere takvih priča možete pronaći uz video o Vrani i Vinici te u putopisu Skriveni kutevi Hrvatskog zagorja – Milengrad. Najčešće ne idem u širine s čistim povijesnim podacima i nabrajanjima godina jer takve podatke vrlo lako možemo pronaći na internetu iz pera stručnjaka, povjesničara i arheologa.
Iz gore spomenutih razloga, bilo mi je izuzetno drago što je mlada povjesničarka Ana Škriljevečki prepoznala moja rad i predložila suradnju. Uz video leta nad Dolinom vitezova koji će vas odvesti od stijene Vražji stolček preko Bednje do dvoraca Bela, pročitajte i izvadak iz Aninog znanstvenog rada na temu “Obitelj Ožegović u Beli”.
Ožegovići su Belom gospodarili od 20-ih godina 19.st. do 1958.g. Zanimljivo, započeli su kao vlasnici dijela posjeda i na kraju otišli kao vlasnici samo manjeg dijela nekadašnjeg vlastelinstva. Najistaknutiji predstavnik obitelji zasigurno je barun Metel Ožegović. Istaknuti ilirac i osnivač knjižnice i čitaonice u Varaždinu koja danas nosi njegovo ime kao i osnovna škola u Radovanu. Ta škola sljednica je jedne od prvih modernih osnovnih škola u Hrvatskoj koju je barun Ožegović osnovao na svojem posjedu. Pročitajte odlomke vezane uz porijeklo Ožegovića te o Beli prije nego što su je oni preuzeli.
Čitav rad možete pronaći i preuzeti OVDJE. Vjerujte, isplati se pročitati.
Obitelj Ožegović
Obitelj Ožegović pripada potkalničkom sitnom plemstvu. Plemićki je status stekla sredinom 13. stoljeća.1 Godine 1858. senjsko-modruški biskup Mirko Ožegović dobiva barunat koji ima pravo prenijeti na nećaka Metela Ožegovića i njegovog sina.2 Postoji više grana obitelji koje su posjedovale vlastelinstva širom Hrvatske, a često su boravile na svojim imanjima u inozemstvu. Svojim su radom dali važan doprinos političkom i kulturnom životu Hrvatske u 19. stoljeću. Metel Ožegović uz svojega oca Stjepana Ožegovića i strica Mirka Ožegovića spada u najznačajnije članove obitelji. Uz pridjevak Barlabaševački / Barlabaševečki, koji su Ožegovići stavili u svoju titulu naglašavajući podrijetlo iz mjesta Barlabaševac / Barlabaševec, koje se danas nalazi u Koprivničko-križevačkoj županiji, dio je njihovog imena bio i pridjevak Belski prema njihovom posjedu Bela u Varaždinskoj županiji.
Bela prije dolaska obitelji Ožegović
Naselje Bela smješteno je uz rijeku Bednju na sjeveroistočnim padinama Ivanščice. Administrativno pripada Gradu Novom Marofu od kojeg je udaljeno trinaest kilometara. Naselje je dobilo ime po istoimenom burgu na padinama Ivanščice. Naziv se burga najvjerojatnije odnosio na bjelinu njegovih zidina ili pak, kao što je slučaj u slavenskim zemljama, na hidronim Bela i boju vode. Naime, podno utvrde protječe potok Belščina (Belščak). Najstariji poznati gospodari burga bili su ivanovci, viteški red svetoga Ivana Jeruzalemskog, koji su posjedovali zemlje oko Ivanščice već od kraja 12. stoljeća. Utvrđeni grad Bela bio je njihovo sjedište. Bela je promijenila mnogobrojne vlasnike, a naposljetku je bila napuštena zbog izgradnje novih objekata u njezinom podnožju. Otuda potječe naziv Pusta Bela za zapušteni burg. Podno utvrde Bela obitelj Petheö de Gerse gradi kaštel Belu I (Gornja Bela) u 17. stoljeću. Bela I jednokatna je građevina pravokutnog tlocrta koja na zapadnom pročelju ima trokatnu kulu te za kaštel tipično naglasak stavlja na obrambenu funkciju u koju ulazi obrambeni jarak, pomični most i obrambeni zid. Male okrugle obrambene kule na uglovima obrambenog zida koji okružuje kaštel izgrađene su najvjerojatnije u 18. stoljeću. Arhitektura u službi obrane dolaskom mirnih vremena gubi svoju svrhu te kaštel u skladu s potrebama vlasnika postupno biva preuređivan u dvorac.
Drugi je objekt na istome posjedu izgrađen u blizini Bele I, ali na nižoj nadmorskoj visini, i nazvan Bela II (Donja Bela). Prema Konzervatorskoj studiji iz 2004. godine Žmegač datira Belu II u sredinu 17. stoljeća kada je posjed još uvijek bio u vlasništvu obitelji Petheö de Gerse. Bela II rezidencijalna je građevina, jednokrilni dvorac s dvije kule. Pročelje je na sjevernoj strani dvorca, okrenuto prema rijeci Bednji, a začelje na južnoj strani gleda prema Ivanščici. Bela II građena je u stilu baroka te je prepoznatljiva po arkadnim trijemovima na začelju i ugaonim kulama na pročelju koje imaju dekorativnu funkciju. Oba dvorca te kultivirani krajolik na njihovom području ulazi u zaštićena kulturna dobra Republike Hrvatske. Budući da se nalaze podno utvrde koja je prva nosila naziv Bela, za oba se dvorca u narodu ustalio naziv Podbela koji se može čuti i danas. Njihovi su se vlasnici nazivali belskim i/ili podbelskim vlastelinima.
