Selnica

Na mjestu današnjeg obnovljenog, kamenog kaštela stajala je krajem 14. ili početkom 15.st. drvena utvrda. Njena je gradnja vrlo vjerojatno vezana uz plemićku obitelj Konjski. Njihovi glavni posjedi nalazili su se na bjelovarskom području, današnje selo Domanjkuš kraj kojeg je nekad stajao grad Konjska. Zagorski posjed Selnica (nazvan po potoku) stiču početkom 14.st.

Sa sve češćim turskim prodorima, njihovi istočni posjedi  postaju nesigurni, ne samo za boravak nego i kao izvor prihoda. Raste značaj zagorskog imanja, a 1477.g braća Kristofor i Ivan dobivaju dozvolu od kralja Matije Korvina da bolje utvrde svoje imanje Selnica. Ta se godina uzima kao početak gradnje moderne renesansne fortifikacije nizinskog tipa tzv. wasserburga. Nepoznato je koliko je gradnja trajala, no do bitke 1545.g. utvrda je bila u punoj funkciji.

Wasserburg

Osvajanjem  Konstantinopola 1453.g. Turci su  započeli ne samo  razdoblje velike ekspanzije, nego i uveli ogromne promjene u načinu ratovanja. Prvi puta u povijesti došlo je do masivnog korištenja topništva čije udare nisu izdržale ni “neosvojive” carigradske zidine. Dosadašnja praksa građenja utvrđenja morala se mijenjati i na scenu stupa novi oblik obrambenih građevina koje je karakterizirao zvjezdoliki tlocrt zidina točnije zemljanih bedema s bastionima na uglovima. Između nasipa nalazile su se grabe ispunjene vodom.

U slučaju Konjščine, središnji dio utvrde nalazio se na izdvojenom “otočiću” okruženom vodom ispunjenim opkopom. Oko prvog grabišta nalazio se prvi zvjezdoliki prsten bedema s bastionima kojeg je ponovno okruživalo grabište s vodom. Sve skupa je bilo omeđeno vanjskim zemljanim bedemima. Do kaštela se moglo doći preko dva pokretna mosta, a pred samim ulazom most je bio postavljen pod 90 stupnjeva da se oteža direktan juriš na vrata. Most je bio dodatno osiguran s dva drvena čardaka.

Pretpostavljeni izgled Konjščine iz tog doba možete pogledati u prikazu Filipa Šimunjaka OVDJE.

Bitka s Turcima 1545.g.

Nakon desetkovanja hrvatskog plemstva na Krbavi 1493.g. i sloma hrvatsko – ugarskog kraljevstva na Mohačkom polju 1526.g., Turci uz velike osvajačke kampanje pokreću i učestale pljačkaške pohode svojih akindžija iz Bosne i osvojenih dijelova Ugarske.

Takav jedan pohod poduzeo je 1545.g Ulama beg. Nije nailazio na veći otpor te se odlučio sjuriti i do dijelova varaždinske županije između Medvednice i Ivančice. Hrvatski ban Nikola Zrinski odlučio ga je dočekati upravo u ravnici kod današnje Konjščine. Smatrao je to dobrim izborom zbog snažne utvrde u zaleđu. Hrvatske čete na čelu sa Zrinskim i štajersko- koruške trupe pod vodstvom Jurja Wildensteina doživjele su poraz.. Zapovjednici su se spasili bijegom u tvrđavu, a kršćansku vojsku spasile su tadašnje guste šume.

Frontalni sukob s Osmanlijama je u to doba bio prevelik zalogaj za bilo koju kršćansku vojsku. Organizacija, disciplina, opremljenost i moral bili su na strani osvajača, a navodno su se u slučaju ove bitke poslužili i malim lukavstvom da namame suparnika na preuranjeni juriš. No odabir da mu Konjščina bude u zaleđu pokazao se mudrim. Ulama beg nije ni pokušao napasti wasserburg. Akindžijski odredi uglavnom nisu sa sobom vukli teško topništvo i opremu za opsade te bi postali lak plijen branitelja utvrde.

Zrinski se 1556.g. odrekao banske časti te je uz naslov gospodara Međimurja nosio i titulu zapovjednika Mađarske ispod Dunava. Sjedište mu je bio grad Siget, utvrda na močvarnom terenu građena po istom principu kao i Konjščina. Vrlo vjerojatno su mu iskustva iz Konjščinske bitke dala do znanja da će se unutar wasserburga najbolje oduprijeti nadmoćnoj Sulejmanovoj sili. Iako tragičan  za Nikolu Zrinskog, ishod bitke je to dokazao.

Konjščina nakon Konjskih

Plemićka obitelj Konjski održala se na političkoj karti do sredine 17.st. kada izumire njihova muška loza. Ostavili su trag u imenu današnjeg naselja Konjščina, ali i kao biskupi, župani i vojni zapovjednici. Vrhunac su doživjeli 1647.g. kada su Mihael i Petar Konjski zadobili grofovski naslov.

Posjed u Konjščini kupuju Čikulini (Chiculini), plemići rodom iz Italije koji su se početkom 16.st. nastanili u Rijeci. Njihova muška loza izumire 1746.g. pa Konjščina ženidbenim vezama prelazi u posjed obitelji Sermage. Josip Petar Sermage dolazi u Hrvatsku iz Francuske kao tajnik karlovačkog generala Rabatte. Uz Konjščinu, Sermage će postati i vlasnik palače u Varaždinu, danas poznatije kao galerija slika.

Konjščinsko imanje nije se dugo sadržalo u rukama ove hrvatsko – francuske plemićke obitelji. Od 1772.g. vodi se kao vlasništvo zagrebačke biskupije. U njihovo vrijeme kaštel je snižen za jednu etažu i pretvoren u žitnicu. Takvo stanje ostalo je do kraja I. svjetskog rata. Tada je došlo do agrarne reforme i podijele zemlje seljacima, a kurija koju su Čikulini podigli na rubu nekadašnjih bedema bila je srušena. Kaštel je bio prepušten propadanju do 1997.g. kada je započela obnova dovršena prije desetak godina.

Osobna povezanost

Iako ne vučem direktno porijeklo iz konjščinskog kraja, uz njega me vežu očeve priče o odrastanju, tumaranju šumarcima i brežuljcima, pucanju karabitom iz rudnika….

Igrom slučaja, moj otac se rodio u Konjščini, točnije u Husincu budući je djed dobio posao u tadašnjem konjščinskom ugljenokopu. Doselili su se netom prije tatinog rođenja pa stan koji je građen upravo za zaposlenike rudnika nije bio spreman. Otud Husinec kao točno mjesto njegova rođenja. No sljedećih 14 godina proveo je u Konjščini gdje je završio i osnovnu školu. U vrijeme polaska u gimnaziju, obitelj se vraća u Varaždin. Istodobno dolazi i do zatvaranja zagorskih rudnika ugljena.

Izvor: Stari grad Konjščina

         Damir Hrelja, Kruno Sudec, Ivan Muhovec

         Državni arhiv Varaždin, 2013.