Skriveni kutevi
Brežuljkasto…Zeleno…Pitomo…Bajkovito. Neki su to od epiteta kojima se tepa Hrvatskom zagorju, najčešće misleći na središnji dio ove hrvatske regije, ispunjen brežuljcima među kojima se prostiru ravnice prepune pitoresknih mjestašaca i gradića. No postoje i skriveni kutevi Hrvatskog zagorja u koje zalaze rijetki namjernici. Iako uz južne obronke gore Ivančice ne prolaze važniji cestovni pravci, ovdje se zapravo skrivaju najveći biseri zagorskog krajolika. Prostor je to gdje pitomo i brežuljkasto prelazi u stjenovito i planinsko, a s vrhova litica stražare ostaci nekad ponosnih plemičkih gradova. Jedno od takvih mjesta je i maleni Grtovec nad kojim bdije kameni burg Milengrad.
Vozeći se iz Varaždina do Grtovca ćete najbrže stići cestom kroz Belski dol. Duboko usječen u tijelo najviše zagorske planine, najkraći je to put koji spaja sjeverne i južne Zagorce, Varaždinsku i Krapinsko – zagorsku županiju, a ujedno je i stari hodočasnički put kojim Varaždinci već 329. godina hodočaste na Mariju Bistricu. Sam put od Varaždina do Belskog dola prolazi brežuljkastim krajem koji umiruje srce i um, a u potpunosti vas osvaja kada se s brežuljaka Varaždinsko – topličkog gorja spuštate u dolinu Bednje te pred vama osvane zagorski Klek, Čevo i njegov stjenoviti vrh.
Nerijetko ćete za tu dolinu čuti naziv mala Švicarska ili kao što ja, veliki ljubitelj Tolkiena volim reći, hrvatski Shire. Nastavljate kroz Završje i zatim preko mosta na Bednji kroz selo Bela ulazite u Belski dol. Na samom početku, s desne strane pozdravit će vas dvorac Bela I. Zapravo je to pregrađeni renesansni kaštel čije se četiri kule još uvijek naziru. U slučaju da imate vremena, zastanite i obiđite nedaleki dvorac Bela II ili se uspnite kozjom stazom do ostataka burga Bela, danas zvanog Pusta Bela.
Belski izvor
Iako u samom kanjonu niti ljeti nije prevruće, nemojte propustiti priliku za osvježenjem na prirodnom izvoru ledene gorske vode. Omiljeno odmorište biciklista, planinara i ostalih ljubitelja prirode mjesto je gdje možete odmoriti na svojoj ruti te uživati u umirujućem zvuku vode koji vaše misli odvodi daleko od svakodnevnih problema.
Bugarska u Podrutama
Najviša točka Belskog dola je u mjestu Podrute poznatom po nemilom događaju iz 1992. kad je ovdje srušen helikopter promatračke misije EU. No Podrute skrivaju i jednu daleko zanimljiviju priču koju sam otkrio ovog proljeća. Ispod stijena s poznatim penjalištem Pokojec, nalazi se zaselak koji mještani nazivaju Bugari tj. Bugarska. Ime datira iz vremena kada su trbuhom za kruhom na rad u kamenolome Belskog dola došli ljudi iz Bugarske – Bugari. Stanovali su u kućama ispod stijena pa je taj dio Podruta i nakon njihova odlaska ostao nositi njihovo ime .
Gotalovec
Pri spuštanju serpentinama u središte Podruta, pred vama se otvara vidik sve do Medvednice. Zagorje na dlanu. Uskoro napuštate Varaždinsku županiju te pustolovinu nastavljate prateći cestu do Budinščine. Putem ćete vidjeti znak skretanja za Gotalovec, malo mjesto u općini Budinščina. U blizini tog mjesta nalazila se istoimena utvrda (pregrađena u dvor) koja je čak uhvaćena na fotografiji iz 1898., no već 14 godina kasnije nestao je i zadnji trag njena postojanja dok je kamen iskorišten za gradnju ceste.
Grtovec i Milengrad
U Budinščini, kod malog rotora, prateći znak za Milengrad, napuštate glavnu cestu i nastavljate vijugavim i sve užim cesticama do Grtovca. Primičući se sredini sela, pogled će vam neprestano bježati u vis jer će se sve jasnije nazirati obrisi utvrde na sivoj stijeni. Sama Ivančica je pak s ove južne strane razvedenija i nema onaj plavičasti odsjaj kao kad ju se promatra sa sjevera.
Do same utvrde vodi šumska makadamska cesta, no ona je zbog čestih odrona tla sve rijeđe prohodna za obična gradska vozila. Ionako će svaki pravi ljubitelj prirode i avanture radije odabrati pješačenje. Preporučam ostaviti auto otprilike na sredini sela gdje je mali parking s lijeve strane. A ne isključujem mogućnost da vam izuzetno ljubazni i gostoljubivi žitelji ovog kraja ponude mjesto u svojem dvorištu.
Sam uspon traje 15 – 20 minuta, ovisno o razini vaše forme. Ništa zahtjevno niti prestrmo. Taman da se dobro zagrijete. Cesta završava na malom platou, a nastavljate šumskim putem na lijevo, prilazeći burgu sa sjevera. Još nekoliko metara vidik će vam zaklanjati drveće, no tada odjednom iz vaših usta nekontrolirano izlazi: WOW! Zidine Milengrada na isturenoj litici nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Ne znate gdje bi prvo jurnuli, kroz koji bi se otvor provukli. Zato je sada i pravi trenutak da se upoznate s poviješću ove utvrde i pogledate fotke mojeg prvog susreta s Milengradom.
Obnova
Od te sad već daleke 2012. štošta se promijenilo. Na bolje. Stanovnici Grtovca okupljeni u udrugu “Bratovština Milengrad” dobili su prvu, ali ne i posljednju bitku u svojoj borbi za spas ovog bisera srednjovjekovne arhitekture. Započela je obnova Milengrada.
Fotografski raj
U slučaju da vas tijekom posjeta služi lijepo vrijeme, a pogotovo ako dočekate zalazak sunca, kući ćete nositi punu karticu fotografija. Fascinantni kameni detalji, igra sunca kroz otvore na zidinama i oduševljavajući vidici stavljaju pred vas kadar za kadrom koje jednostavno morate sačuvati.
Mašta
Nakon što zadovoljite potrebu za istraživanjem i fotografiranjem te odlučite malo odmoriti, otkrit ćete koliko smirujuće djeluje ambijent ovog drevnog plemičkog grada na vaš um i tijelo. Jednom kad sjednete i stopite se s kamenom, vaša mašta kreće na putovanje prošlošću. Želite rekonstruirati ne samo kako je burg izgledao u svom punom sjaju nego i kakav je život bio u njemu i oko njega. Srednji vijek golica maštu te inspirira literalna i filmska djela. Period je to europske katarze. Od destrukcije i zaborava antičkih dostignuća do ponovnog buđenja znanosti i umjetnosti. No jesu li i ljudske emocije doživjele takvu krivulju? Pogotovo u žena. Uzmimo ipak da je to doba muškaraca, možda više nego ikada u povijesti ljudskog roda.
Da li su mlade plemkinje mogle birati viteza svog srca ili je njihovo tijelo bilo samo valuta u očevim političkim i vojnim igrama? Kako su prolazili dani prosječnoj seoskoj ženi? Život je općenito bio kratak, umiralo se lako i surovo. Trebalo je roditi mnogo djece (muške) ne bi li koje preživjelo i kasnije dohranilo svoje roditelje. A i feudalni gospodari su trebali svoju radnu snagu i vojsku. Gdje su u svemu tome bile emocije i ljubavne priče? Zaboravljeni i potisnuti pojmovi rezervirani samo za odabrane ili izvor frustracija kako barunice tako i umorne kmetove kćeri?
...ljeto te godine nije popuštalo. Samo su prohladne večeri i kraći dani ukazivali da stiže jesen.
S prozora obiteljskog tvrdog grada, Katarina Herković se zagledala u vrhove Ivančice tek lagano obojane jesenskom paletom. Željela je uzjahati svog konja, no otac je zabranio. Akindžije su sve češće upadale sve do Štajerske i Koruške. Štoviše, nedavno su u roblje odveli i dva njihova kmeta. Polako se mirila s time da će dan provesti u svojim odajama kad ju je prenuo snažan zvuk. Bio je to udarac sjekirom o drvo. Kmetovi su dobili naređenje posjeći svu šumu okolo litice. Burg je bio sagrađen na visokoj stijeni, no iznenađenja nije smjelo biti. Vjerovalo se da Turci neće odustati od osvajanja Beča te da će dio velike vojske uskoro proći ovim krajem.
Uz zvukove sjekira, Katarinine misli su skrenule prema nečem drugom, mnogo osobnijem. Otac je njenu ruku obećao Nikoli Patačiću. Obitelj Patačić izbjegla je iz Bosne te zadobila nove posjede u Hrvatskom zagorju. Nikad ga nije vidjela, a otac je samo šturo objasnio da je to nužno za opstanak obitelj u ova olujna vremena neprestanih ratova.
Hoće li joj se dopasti? Ona njemu? Da li će joj uopće posvećivati ikakvu pažnju ili će ga viđati samo između dvaju vojnih pohoda kada će posjetiti njene odaje? Da joj napravi dijete. A između toga će njeni dani prolaziti u brizi za imanje i djecu. Dok jednog jutra ne dođe vijest da Nikolina glava krasi koplje turskog logora. Ili njen život može biti drugačiji. Kao u onim pjesmama iz majčine knjige koju je kriomice pročitala. – Kako bi sada bilo lijepo biti u sedlu – pomisli – da izbacim sve te misli i vidim samo zelene livade pred sobom…